
VOJSKA
Ko upravlja Vojskom Srbije, a ko nadzire one koji upravljaju? Koje reforme Vojske se preduzimaju i šta je njihov ishod? Kakva je veza između politike odbrane i utroška novca? Kakve uslove za rad imaju zaposleni u sektoru odbrane?

Ko upravlja Vojskom Srbije, a ko nadzire one koji upravljaju? Koje reforme Vojske se preduzimaju i šta je njihov ishod? Kakva je veza između politike odbrane i utroška novca? Kakve uslove za rad imaju zaposleni u sektoru odbrane?
O civilno-vojnim odnosima i civilnoj kontroli vojske može se govoriti od samog početka vojnog organizovanja u civilizovanim društvima. Vojska, kao element društva koji je bio nosilac sile, morala je na neki način biti ograničavana da tu silu ne upotrebi suprotno opštim društvenim interesima i ciljevima.
Rezultati ispitivanja pružaju mogućnost za zaključivanje o nekim pitanjima odbrane i vojske o kojima javnost do sada nije imala priliku da se odreñenije izjasni zbog više razloga. Najviše zbog vanrednih okolnosti kroz koje je zemlja prolazila poslednjih desetak godina, kao i zbog posebnog položaja koji je vojska u našem društvu tradicionalno imala.
Vojska se, zbog posedujuće sile, kao i razornih posledica svoje upotrebe, našla u centru pažnje aktera modernog društva. Nametnulo se odmah pitanje: „Ko čuva čuvare?" U prvi je plan izbila potreba da se trajno spreči politička zloupotreba vojske, ali i vojna zloupotreba politike. Time su obeležene dve ključne (kritične) tačke u kojima se uređuje odnos vojske i društva.
Izuzetost VJ od demokratske civilne kontrole direktan je proizvod načina utemeljenja i funkcionisanja SR Jugoslavije. Dublji se, pak, koreni toga nalaze u civilno-vojnom nasleđu srpskog i jugoslovenskog društva.
Postojeća civilna kontrola vojske i policije na teritoriji SRJ je ozbiljno nedostatna, pravno uveliko prazna, a, praktično, i ono što postoji na tome planu iz različitih razloga slabo fukcioniše, ne sprovodi se dosledno i uredno.
U okviru procesa svestrane društvene (političke i ekonomske) tranzicije u bivšim socijalističkim zemljama, ustavno i zakonsko regulisanje položaja vojske u političkom sistemu jedan je od bitnih indikatora ostvarenog nivoa demokratizacije.
Državna zajednica Srbije i Crne Gore ne može postati demokratska bez korenite reforme nasleđenog sektora bezbednosti. To, ujedno zahteva razvoj ustavnih i zakonskih procedura i instrumenata za demokratsku civilnu kontrolu oružanih snaga – vojske, policije, tajnih službi i paravojnih snaga. Po tempu uspešnog rešavanja ova dva, temeljna zadatka porašće i izgledi za bezbednosnu integraciju Srbije i Crne Gore u evroatlantsku zajednicu (EU i NATO). Sadržaj ovog Zbornika je centriran oko dve ključne teme: reforma sektora bezbednosti i reforma oružanih snaga.
Nova vlast je svoje bavljenje vojskom i policijom svela na uspostavu političke kontrole nadnjima. Od 5. oktobra 2000. godine do danas DOS nije nadležnim parlamentima i javnosti predočio ikakav plan za preobražaj nasleđenih organizacija. Štaviše, centralni posednici moći u DOS do sada nisu javno evidentirali čak ni manjak normativnih pretpostavki za stavljanje vojske i policije pod demokratsku kontrolu.
Između vojske, političkih elita i građanstva u društvenoj praksi civilno-vojni odnosi mogu se ispoljiti u obliku podele nadležnosti i kontrole jednog nad drugim ili u obliku saradnje i saglasnosti. Drugi vid odnosa je poželjniji i povoljniji, obezbeđuje veću efikasnost sistema odbrane, ali ga je težko ostvariti u praksi.
Od 1997. godine, stručnjaci Centra ukazuju na potrebu zakonskog uređenja rada sektora bezbednosti u Srbiji (i Crnoj Gori).
+381(11)32 87 226 / +381(11)32 87 334
office@bezbednost.org
Đure Jakšića 6/5, Beograd, Srbija

Beogradski centar za bezbednosnu politiku (BCBP) je nezavisni istraživački centar koji doprinosi unapređenju bezbednosti građana u skladu sa demokratskim principima i poštovanjem ljudskih prava kroz istraživanje, javno zastupanje, razvoj zajednice i obrazovanje.
+381(11)32 87 226 / +381(11)32 87 334
office@bezbednost.org
Đure Jakšića 6/5, Beograd, Srbija
Copyright © Beogradski centar za bezbednosnu politiku.